Preskoči na glavni sadržaj

Muškarci i njihove frizure i kako je sve počelo..........

Što suvremeni muškarci žele od svoje kose? Jesu li pomalo zanemareni kao klijenti?!
 Puno se toga promijenilo u zadnjem stoljeću...
Jeste li znali da su nekoć, prije samo pedesetak godina muškarce diljem svijeta šišali i brijali
isključivo muški frizeri - brijači (Brice). Nije postojala druga opcija, žene su šišale druge žene.
Britva je bila rezervirana isključivo za muškarce.
U to vrijeme redovno se odlazilo u brijačnice na brijanje brade, pranje kose, šišanje,
Pravi mali ritual. Prosječno trajanje takvog tretmana bilo je oko 1 sat, pa čak i do sat i pol vremena.

Današnji moderan, urban muškarac mjesečno izdvoji petnaestak minuta za šišanje svoje kose.
Zar to nije neobično, s obzirom na pojavu izraza metroseksualac?!
Uz užurbani tempo života za tu situaciju je djelomično zaslužna i frizerska struka...
U poplavi jeftinih muških šišanja, frizerki koje nisu educirane i vode se isključivo kvantitetom, koliko će
muških glava brzinski "oguliti"... Ne zanima ih kvaliteta frizure i usluge koju pružaju.

Svoje prve frizerske rezove napravila sam u brijačnici. U širem centru Zagreba postojao je salon, zidom je
dijelio 2 prostorije, tako slične, a tako različite...
U jednoj su žene ispijale kavice, pričale svoje ženske pričice, bojale kosu...
U drugoj, posve različitoj, muškarci su pričali o sportu, ženama, politici, austrijskoj kladionici (tada još nisu
postojale kladionice u Hrvatskoj).
Sapunale su se brade, baratalo britvama. Sate sam provodila vrteći na poseban način britvu.
Moj šef, autentični brico, u isto vrijeme i svjetski prvak u šišanju, bio je najcjenjeniji frizer na ovim prostorima, član svih žiria i dan danas o njemu nove generacije frizera uče u knjigama o povijesti frizerstva.
Svako njegovo šišanje trajalo je minimalno 45 minuta, dok svaka dlaka nebi bila na svom mjestu, savršeno
odrezana.
Usred šišanja često bi zapalio cigaru, natočio sebi i klijentima gemišt, a ponekad bi čak i pauzirao šišanje,
da se nešto pojede s nogu :)
Tad sam bila djevojčica od 14 godina i taj muški svijet mi je bio totalno stran.
U te 3 godine, naučila sam o poslu, muškarcima, ženama više nego ikada prije ili kasnije.
Bez obzira što sam mlada, salon mi je moderan, ja sam jedna od posljednjih ljudi koji briju muške brade
britvom. Ponosni Brico ženskog roda. :)
Važno mi je da i muškarcima stavljam najbolje preparate na kosu i lice, posebno dizajnirane za njih.
Važan mi je taj ritual, usluga, i održavam visoki nivo kvalitete koji je uvijek postojao u brijačnicama.
I ponekad me malo rastuži činjenica da je "Brico" kategorija koja polako izumire...

 Do čitanja, Vaš Brico :)

Primjedbe

  1. Pozdrav! Gledam malo te mlade dečke i ne vjerujem koja je razlika između generacija. Odijevanje, frizura, cjelokupan izgled. Jako drže do frizura, čak bi se neke cure mogle posramiti :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Razgovarala sam sa Simone Manojlović ususret ovotjednom “Fashion Week Zagreb”

Razgovarala sam sa Simone ususret ovotjednom “Fashion Week  Zagreb”....  Zagrepčanka Simone Manojlović  poznata je modna dizajnerica koja radi na relaciji Zagreb-Milano-Tunis. Nakon školovanja u Zagrebu u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna te na Tekstilno Tehnološkom fakultetu odlazi na doškolovanje u Milano na prestižnu Haute Future Fashion Academy, gdje  je osvojila nagradu za dizajn....  Fashion kolumna...  

Moji savjeti ako tražite posao u Dublinu...

B ok ekipa. Za promjenu nećemo puno o meni, nego ću pokušati pomoći nekima od vas. Kao što znate nisam dugo ovdje, tek nešto manje od 3 mjeseca, ali s obzirom da imam specifično zanimanje (udovoljavanje ljudskim željama, idejama, fiks idejama...:) ) i s obzirom da sam u prvih 5 dana uspjela dobiti posao, dati otkaz i naći novi posao, mislim da sam ipak pohvatala neke važne stvari. Puno mailova mi stiže sa raznim pitanjima i odgovaram svima, a ovo je nešto što djeluje nevažno a u mom slučaju se ispostavilo kao jako važno.

Kako se priviknuti na život u stranoj zemlji?!

Bok svima! Ovaj put ste vi bili ti koji ste mi dali ideju za blog, vidim da nisam pogriješila otvaranjem Facebook stranice Život u Dublinu . Puno pitanja mi postavljate, na neka stvarno ne mogu dati odgovor, ali mogu napisati svoja razmišljanja :) Pitaju me kako uspijevam biti tako pozitivna, zar ja ne osjećam nostalgiju .... Mislim da je nemoguće preseliti u stranu državu i ne osjetiti nikakve negativne emocije. Promjena je ogromna i naravno da nije sve ružičasto. Meni je prvi dan bio najdepresivniji, sletjeli smo popodne i tad mi je došlo u glavu da je sve stvarnost i da nema povratka, neki mostovi su spaljeni i sad se treba suočiti sa stvarnošću. A stvarnost kao da i ne postoji, jer se u glavi događa toliko toga i ništa ne djeluje realno, sve je kao u snu. Stan mi je izgledao ružno, puhao je hladan vjetar, uz sve to, moj dvoipolgodišnji sin je na dan putovanja kao i 2 dana prije imao temperaturu 39. Definitivno nije olakšalo. Prva hrana koju smo naručili nakon leta, u hotelsk