Nevjerojatno koliko brzo se čovjek adaptira na novu sredinu... Ili sam ja čudna?! Nakon samo 50 dana počela sam povremeno razmišljati na engleskom... Nakon 9 sati u salonu, ponekad se obratim djeci na engleskom, ili ubacim englesku riječ u rečenicu. Čak i kad mi padne na pamet pisanje bloga, koji, očito, pišem na hrvatskom, u mislima složim rečenicu na engleskom. Čula sam da ljudi nakon nekog vremena počnu sanjati na stranom jeziku, još nisam u toj fazi, ali i ovo mi je totalno neobično. Da sam sama i okružena samo strancima još bih shvatila, ali stalno doma pričamo na hrvatskom. Zabrinjava me i činjenica da zasad ne osjećam da mi je teško, a često kažu da je prva godina najteža. Nadam se da me neće lupiti neka luda nostalgija naknadno. Vjerojatno pomaže što živim u preslatkom bajkovitom kvartu, i radim na lijepom mjestu sa dragim curama. O.k. nisu možda sve drage ali se prave drage ako ništa drugo :) Danas je posebno dobar dan za mene jer je čak nekoliko klijentica i klijenata tražilo
U ovom blogu pratite dogodovštine jedne mlade zagrebačke obitelji sa dvoje dječice koja je zamijenila ulice Zagreba i odselila u Dublin u 9.mjesecu 2013.godine. Nadam se da će vam moj blog razriješiti neke vaše osobne dileme oko ostanka ili odlaska iz domovine. Vjerujem da ću vas ponekad i nasmijati, otvorena sam i spontana osoba, pa je takav i moj blog. S vremenom ću ga obogatiti sa mnoštvom slika i nadam se iskustvima sa raznih putovanja. Hvala što me čitate... Vaša Ana