O svakoj novosti, kao što su predstave, promjene u rasporedu, aktivnosti u školi, potrebe za donacijama...škola nas izvještava pismom, koje podsjeća na A4 reklamni letak. U boji, sa slikama. Također nam redovno šalju sms-ove sa istim informacijama. Uz to nas i učiteljica ljubazno podsjeti na eventualne važne stvari. Tako smo dobili obavijest o Božićnom showu, na koji nije dozvoljeno voditi malu djecu, maksimalno 2 člana obitelji mogu prisustvovati, a ulaznica se plaća 6 eura. U nedostatku dadilje, morala sam otići sama.
Dok su djecu učiteljice šminkale i oblačile u kostime, mi roditelji smo imali na raspolaganju kolačiće, čokolade, kekse, kavu i čaj. Održavala se i tombola, za dobrotvorne svrhe, te su neki osvojili frizure, besplatne večere, poklon pakete.
Kad sam vidjela svoju malu patuljčicu, pomagačicu Santa Clausa, sa iscrtanim ličekom, preslatkim kostimićem i kapicom, totalno sam se raznježila. Izveli su predstavu "The Wizard of Oz" i pokušajte si zamisliti koliko je dirljivo gledati i slušati 60 djece između 6-8 godina kako pjevaju ovu pjesmu Somewhere over the rainbow. Još kad je to prva predstava vašeg djeteta u stranoj državi i kad shvatite da zna pjesmicu od početka do kraja, osjećaj je neopisiv.
Posebno me se dojmio način na koji se učiteljice ophode sa njima. Uz jednu koja je vodila program i sve pjesme svirala na klaviru, tamo je bilo još barem 10 učiteljica, kad bi silazili s pozornice njihova razrednica bi ih prva dočekala, spuštena na jedno koljeno, svakog bi podragala i pokazala mu put do iduće učiteljice, koja je također na koljenima ih čekala nekoliko metara dalje, napravila istu stvar, a treća bi ih preuzela i sa ostalima ih otpratila u razred gdje su se presvlačili. Osjeća se iskrena briga za djecu, nevjerojatan trud i posvećenost njima i njihovim potrebama. Još u Zagrebu sam čula od sveučilišne profesorice koju sam frizirala da su Irske škole najbolje na svijetu i uzor svima. Ne čudi me. To vidite na svakodnevnoj bazi.
Kada dijete dolazi u školu morate ga predati isključivo u ruke učiteljici, kada dolazite po njega, djeca stoje u redu, učiteljice Vas u masi traže pogledom i tek kad vas spaze i mahnu, možete preuzeti svoje dijete, koje vam ona uvijek preda nakon što je to dijete podragala i pozdravila. Dotle teta vani na cesti zaustavlja aute na zebri ispred škole i promet je zatvoren dok i zadnje dijete sa roditeljem ne napusti školu i njenu okolicu.
Neki dan mi je malena pjevala irsku verziju pjesme "Zvončići". Učiteljica ju je pitala ima li i hrvatska verzija te pjesme i kako zvuči. Način na koji su učili pjesmu je slijedeći (naravno, kćer mi je ispričala) - Učiteljica je glasno pjevala i svirala na klaviru, nakon čega je počela plesati i skakati po razredu uz pjevanje i pljeskanje. U tom trenu je ušla neka druga učiteljica, te je i ona počela pjevati, pljeskati i skakati sa ovom drugom. Pod skakanje mislim na ono što radi Štrumpfeta (ti dam, ti dam ti, dam) ak me kužite... :)
Možete li zamisliti ljepši način učenja i provođenja nastave?! Ja ne mogu.
Zbog svega navedenoga jednostavno sam sigurna da smo odabrali savršenu državu za nas, u što nisam ni sumnjala od prvog trena kad je odluka pala. Nismo svi isti i ne tražimo iste stvari od života, ali čini mi se da Dublin nudi najbolje za svaku generaciju, jer uz prekrasnu prirodu, iznimno bogat i zanimljiv noćni život, obilje restorana i pubova, plaže i mirna naselja, ljubazne Irce i strance, teško je ne osjećati se kao kod kuće. Ili bolje, ako se mene pita.
Ne prođe dan da me u supermarketima ne pitaju sad već poznata lica "kako si, jesi li se naradila?", u Sturbucksu pored posla me zaposlenik, Rumunj, počastio mojom omiljenom kavom, nije mi dao da platim, kaže: "Stalno dolaziš, mi to radimo za naše goste".
Brazilac u dućanu pored posla na moje "Imaš lijepu kapu!" (ljubičasta Santa kapa), kaže "Hoćeš jednu, čekaj, sad ću ti je dati, imamo ih puno" nestane i nosi mi kapu.
. Uđem u dućan s cipelama, dječica samnom, a zaposlenik me pita jel hoću balone, zbunjeno gledam kak se penje na stolicu i skida balone sa police i daje mojim klincima. O.k. tu su bile malo sumnjive namjere, haha, jer je čak i moj muž pitao kad sam izašla "odkud im sad ti baloni?!" i smije se da sam to sigurno dobila od nekog zaposlenika.
Hm, sad kad to ovako otipkam, vidim da to uvijek radi muški dio populacije, pa ću prestati nabrajati jer se ne mogu sjetiti nijedne žene koja je tako nešto iznimno ljubazno napravila. Al u svakom slučaju sigurna sam da su i one jednako ljubazne prema mom mužu, pa kad sve zbrojiš i oduzmeš, Irska je jedna jako prijateljski nastrojena zemlja. :D Do tipkanja i laka vam noć, dobar dan, jutro, ovisno o vremenu čitanja ovog posta...... :D
Primjedbe
Objavi komentar