Život u Dublinu...

Glasaj za njih i šuti. Oni su bar pravi Hrvati. Jer već smo na početku priče rekli da je to ok. Što ti je netko bliži to je više ok da te šamara. Šuti i okreni drugi obraz. Nigdje nije bolje. Slu š aj, šuti, ne žali se. Netko te šamara?! Okreni drugi obraz. Šuti, nemoj ništa napraviti, tako to treba biti. Ukoliko to radi član obitelji, u doslovnom ili prenesenom značenju, tek onda je to ok. To je obitelj, šuti, trpi, sama si odabrala, ako i nisi, jer te šamaraju roditelji, opet šuti. Poštuj starije. Ukoliko je to šef, eh, tek onda moraš trpiti, znaš da posla nema, teško ga je pronaći, šuti, trpi. Pročitaj cijelu kolumnu ovdje...      

Sve ono što ste smatrali da je “normalno”, nije nužno normalno u drugim zemljama. Sitnice poput stila oblačenja, odnosi između muškaraca i žena, načina zavođenja, poslovna komunikacija. Najveća razlika u poslovnim odnosima koja mi je i nakon 2 godine neobična je korištenje imena, a ne prezimena, prilikom obraćanja i upoznavanja sa poslovnim suradnikom/klijentom. Potpuno mi je neobično, naprimjer profesora sa sveučilišta “Trinity” osloviti sa “John”, jer bih ga u Hrvatskoj iz poštovanja oslovljavala sa “Mr. Nolan”. ... Pročitaj cijeli blog ovdje   Sve ono što ste smatrali da je “normalno”, nije nužno normalno u drugim zemljama. Sitnice poput stila oblačenja, odnosi između muškaraca i žena, načina zavođenja, poslovna komunikacija. Najveća razlika u poslovnim odnosima koja mi je i nakon 2 godine neobična je korištenje imena, a ne prezimena, prilikom obraćanja i upoznavanja sa poslovnim suradnikom/klijentom. Potpuno mi je neobično, naprimjer profesora sa sveučilišta “Trinit

Dan po dan i prođe druga godina otkako sam prvi puta sletjela u Irsku. Definitivno dan koji je promijenio ne samo moj život, već i moje poglede na život. Dogodilo se spontano i postepeno.Prvo sam zavoljela prirodu, prekrasne pješčane plaže, tješile su me kad sam se poskrivećki duboko u sebi brinula što sutra nosi i hoću li uspjeti ostati u ovoj zemlji ili će mi to sve biti naprasno oduzeto.  Kao malo dijete sam uživala u novim prizorima svaki dan, ne uspoređujući stvari sa Hrvatskom, nisam tražila da stvari budu iste, baš naprotiv, odmah sam zavoljela sve zato što je bilo drugačije. CIJELI ČLANAK OVDJE...      

Stranac sam svim ljudima koje ne poznajem, da sada uđem u neki bar u Hrvatskoj, svi ljudi u tom baru bit će mi stranci. Ne poznajem nikoga, nitko ne poznaje mene. Hoću li se zbog toga osjećati nesigurno, sakriti u kut i čekati nestrpljivo svoju prijateljicu koja kasni na naš fiktivni dogovor? Prije desetak godina možda bih tako reagirala, možda ne bih htjela sama ni ući u taj bar, čekala bih ispred, nervozna. Sigurno ste se puno puta osjećali kao stranac u svojoj domovini, jer takve stvari se odvijaju u našem umu, stvar su samopouzdanja koje imamo ili nemamo.  Pročitaj cijelu kolumnu ovdje...