Život u Dublinu...

Hi, ljudi...Waasssuuup?! Nedavno su kolegice pričale o ljudima u pidžamama(više mi se sviđa "piđama", ali znam neke ljude koji mi nebi oprostili takvu pravopisnu pogrešku :P pa ću pisati "pidžama" i dalje). Naravno nisam imala pojma o čemu se radi. Uglavnom, u Dublinu postoje kvartovi gdje ljudi u pidžamama provode cijele dane,  a-day-out-in-my-pyjamas . U njima idu u dućan, u urede socijalne skrbi, šeću tako po pubovima, i tko zna gdje još. Naravno, kao što sam prije navela, nemam namjeru obilaziti takve kvartove i provjeravati informacije, ali definitivno nije zezancija. Nevjerojatno. U članku sam našla informaciju da su digli cijelu frku jer im je netko u državnoj službi zabranio dolazak u pidžamama unutar ustanove. Ma da, fakat bezobrazno, kaj si te državne službe u Irskoj zamišljaju. Hahaha :) Nakraju, ispalo je da nije zabranjeno, to je lokalni voditelj zabranio u jednom uredu. Eto, još jedna korisna informacija, za sve pidžamoljupce koji su dosad bili neshvać

Hello again! Nema me nekoliko dana, ne volim pisati kad sam lošije raspoložena. Sad je opet sve o.k. Dakle, nakon "upale uha" koja danima nije prolazila a "liječila" sam je jakim antibioticima, prije 5 dana, u petak bol je postala nepodnošljiva. Šefica me poslala svom bratu u susjednu ljekarnu, pa su zvali neku doktoricu koja je rekla da moram u bolnicu. Uzela sam taxi. Žena vozačica taksija, prvi put sam to doživjela. Dođem na hitni prijem kad ono... "Ako vas boli uho ili oko, doktori su radili do 16h." Pogledam na sat - 16.10h. Niceee. Ne rade do ponedjeljka. Niceee. Dakle, u Dublinu vam je bolje da vas ne boli oko ili uho od petka popodne do ponedjeljka ujutro. Izađem, podignem ruku i stane mi drugi taxi, da, da ovdje se taxi ne mora zvati, ako ste u gradu samo dignete ručicu. Smiješan, simpatičan čovjek za volanom, sa strašno prljavim svijetlim trapericama. Počeo je zazivati gospodina i jaukati glasno da mrzi kad cure nešto boli, i rekao mi je ako odem

Nevjerojatno koliko brzo se čovjek adaptira na novu sredinu... Ili sam ja čudna?! Nakon samo 50 dana počela sam povremeno razmišljati na engleskom... Nakon 9 sati u salonu, ponekad se obratim djeci na engleskom, ili ubacim englesku riječ u rečenicu. Čak i kad mi padne na pamet pisanje bloga, koji, očito, pišem na hrvatskom, u mislima složim rečenicu na engleskom. Čula sam da ljudi nakon nekog vremena počnu sanjati na stranom jeziku, još nisam u toj fazi, ali i ovo mi je totalno neobično. Da sam sama i okružena samo strancima još bih shvatila, ali stalno doma pričamo na hrvatskom. Zabrinjava me i činjenica da zasad ne osjećam da mi je teško, a često kažu da je prva godina najteža. Nadam se da me neće lupiti neka luda nostalgija naknadno. Vjerojatno pomaže što živim u preslatkom bajkovitom kvartu, i radim na lijepom mjestu sa dragim curama. O.k. nisu možda sve drage ali se prave drage ako ništa drugo :) Danas je posebno dobar dan za mene jer je čak nekoliko klijentica i klijenata tražilo

It's official, I hate Saturday! Nakon što sam 2 puta zakasnila na posao subotom zbog problema sa vlakovima, jučer opet dođem na vrijeme na stanicu i..... "Danas ne voze vlakovi zbog radova na pruzi" ...Neeeee. Što sad? Ako zakasnim 3. put sumnjam da ću i dalje imati posao. Srećom organizirali su bus do centra gdje sam ulovila taxy i stigla 15 min ranije :) Uhh, bilo je stresno. U busu sam sjela pored simpatičnog veelikog čovjeka srednjih godina koji je odmah započeo razgovor samnom. Radi u biblioteci, žena mu je iz Estonije. Pričali smo o svemu, ispitivao me o stanju u Hrvatskoj, djeci, poslu, i što me posebno dirnulo, makar je i on kasnio na posao otpratio me do taxia i pričekao da uđem i pitao jel sve o.k prije nego je nastavio svojim putem. Nisam morala ni potrošiti extra novac jer sam se pravila "mutava" i ušla u bus ne plativši kartu, vozač se lagano nasmijao i  to je to. APP (ako prođe-prođe) stil. U salonu je bila ludnica, svi klijenti su kasnili zbog nek

...Ako želite doći u Irsku, a ne znate engleski... ne brinite, ove riječi iz naslova su dovoljne :D Nevjerojatno koliko me to počelo živcirati zadnjih dana. Jako je lijepo kad su ljudi ljubazni, ali tolika količina jednih te istih riječi je nepodnošljiva na trenutke. I naravno, ako slučajno npr. ovlaš okrznem kolegicu na poslu dok se mimoilazimo, obavezno obje moramo reć "oh, I'm sorry". Nigdje to ne piše ali nakon 50 "I'm sorry Ana", nije teško zaključiti. Koji smo mi Hrvati neotesanci. Ili su oni glumci? Hm, oboje, I think. Oh I'm sorry, was I rude?! Oh, I'm so sorry, you are lovely, they are lovely, we are lovely, everything is brilliant, perfect, thank's a mill. :D Mislim da ste shvatili otprilike način konverzacije. Naravno ponekad naiđe netko malkice drugačiji, pa je razgovor zanimljiv, ispituju svašta, ispričaju ono što te zanima o Irskoj... Jedna cool irkinja, visoka, crvenokosa, mojih godina je pucala od smijeha kad sam joj ispričala o j

Hi! Naslušala sam se o ljubavi između iraca i alkohola, ali definitivno nisam očekivala da je baš toliko jaka, haha :) Živimo u zaštićenom kompleksu, sa visokim željeznim vratima, otključavaju se kad ukucaš pin ili daljinskim, također su postavljene i kamere. Prizemni stan nam gleda na ulicu i marinu, a donji dio prozora nam je zaštićen željeznom ogradicom. Nedavno nas je usred noći probudila buka, netko nam je svom snagom udarao po toj ogradi, baš je bilo grozno, naravno prva pomisao je bila "provalnik".... Kad ono...presmiješna scena, neke cure pokušavaju otvoriti bocu piva na našem prozoru... I lupaju one i lupaju, dok nije naišao neki lik, također s bocom u ruci i otvorio im pivu sa svojom pivom, čep o čep.....Ahahahahah.... I to sve u našem prigradskom mirnom kvartiću. Što se tek događa u centru, ne želim ni pomišljati :D Glavno da su preko dana svi jako fini i tihi i mirni, sve sama aristokracija. :D Ovdje naprimjer, gotovo nikad me nijedan muškarac ni ne pogleda, prola

S obzirom da sam do sada pisala većinom o ružičastim stvarima u Dublinu, vrijeme je da malo pišem i o sivkastim nijansama. Dakle, kad dođeš u Dublin i želiš raditi treba ti PPS number, to je iskaznica sa tvojim osobnim brojem koji ti treba za sve, od otvaranja računa u banci do zaposlenja, nešto kao osobna iskaznica u Hrvatskoj, ili kao OIB, ali dobiješ iskaznicu sa slikom. E taj broj se traži u instituciji u opasnijem dijelu Dublina, u centru, ali na sjevernoj strani. Nisam imala pojma, kao ni moj muž gdje idemo i najnormalnije su nas uputili tamo, a google map nam je pokazao najbliži put. A taj najbliži put je preko Talbot street. Koja je odvratna. Prolazili smo onuda i toliko smo se jadno osjećali, bez nekog posebnog razloga, sve nam je bilo ružno i neka loša vibra u zraku, jadni fast foodovi, sve moguće nacionalnosti, ali onaj lošiji sloj. Pomislila sam "ajoj, Zagrebe, moj, fališ mi.." :) Znali smo samo da je to centar Dublina i nismo mogli vjerovati da je tako ružno. Tek