Zadnji post sam
završila dramatičnim i stresnim otkrićem da se moramo iseliti iz našeg stana.
Vlasnici ga prodaju i dobili smo 6 tjedana da pronađemo novi. „Bili smo im
najbolji podstanari ikada, ali..bla, bla“, tako je saopćila mom mužu vijest
naša stanodavka. Kad mi je predvečer na
1. April poslao poruku, nisam ni na tren pomislila da se radi o šali. Ima
smisla, Uskrs je za 3 dana, sve je super, djeca zdrava, pa naravno da ne može
to tako. Moj život mora biti kompliciran. Cijeli blog...
Bok svima! Ovaj put ste vi bili ti koji ste mi dali ideju za blog, vidim da nisam pogriješila otvaranjem Facebook stranice Život u Dublinu . Puno pitanja mi postavljate, na neka stvarno ne mogu dati odgovor, ali mogu napisati svoja razmišljanja :) Pitaju me kako uspijevam biti tako pozitivna, zar ja ne osjećam nostalgiju .... Mislim da je nemoguće preseliti u stranu državu i ne osjetiti nikakve negativne emocije. Promjena je ogromna i naravno da nije sve ružičasto. Meni je prvi dan bio najdepresivniji, sletjeli smo popodne i tad mi je došlo u glavu da je sve stvarnost i da nema povratka, neki mostovi su spaljeni i sad se treba suočiti sa stvarnošću. A stvarnost kao da i ne postoji, jer se u glavi događa toliko toga i ništa ne djeluje realno, sve je kao u snu. Stan mi je izgledao ružno, puhao je hladan vjetar, uz sve to, moj dvoipolgodišnji sin je na dan putovanja kao i 2 dana prije imao temperaturu 39. Definitivno nije olakšalo. Prva hrana koju smo naručili nakon leta, u hotelsk...
Primjedbe
Objavi komentar