Tako puno, tako malo. Već dugo se ovdje osjećam kao doma. Ali svaka nova godina nosi nove uspomene, nove pobjede i poraze. Puno uspomena proživljenih u nekom gradu, tek tada ga možemo nazvati svojim. Kada hodate ulicama koje vas podsjećaju na neke lijepe ili ružne trenutke. Kada prolazite nekim naseljem i pomislite “ovdje sam nekoć živjela”, “ovdje sam radila kad sam tek stigla u Irsku”. Kada čujete pjesmu koja vas podsjeća na prvu godinu ili prvi mjesec u novoj zemlji, prvo slomljeno srce, prvo novostečeno, pa propalo prijateljstvo. Prvo razočaranje, prvi osmijeh.
Bok svima! Ovaj put ste vi bili ti koji ste mi dali ideju za blog, vidim da nisam pogriješila otvaranjem Facebook stranice Život u Dublinu . Puno pitanja mi postavljate, na neka stvarno ne mogu dati odgovor, ali mogu napisati svoja razmišljanja :) Pitaju me kako uspijevam biti tako pozitivna, zar ja ne osjećam nostalgiju .... Mislim da je nemoguće preseliti u stranu državu i ne osjetiti nikakve negativne emocije. Promjena je ogromna i naravno da nije sve ružičasto. Meni je prvi dan bio najdepresivniji, sletjeli smo popodne i tad mi je došlo u glavu da je sve stvarnost i da nema povratka, neki mostovi su spaljeni i sad se treba suočiti sa stvarnošću. A stvarnost kao da i ne postoji, jer se u glavi događa toliko toga i ništa ne djeluje realno, sve je kao u snu. Stan mi je izgledao ružno, puhao je hladan vjetar, uz sve to, moj dvoipolgodišnji sin je na dan putovanja kao i 2 dana prije imao temperaturu 39. Definitivno nije olakšalo. Prva hrana koju smo naručili nakon leta, u hotelsk...
Primjedbe
Objavi komentar