Život u Dublinu...

Zadnji post sam završila dramatičnim i stresnim otkrićem da se moramo iseliti iz našeg stana. Vlasnici ga prodaju i dobili smo 6 tjedana da pronađemo novi. „Bili smo im najbolji podstanari ikada, ali..bla, bla“, tako je saopćila mom mužu vijest naša stanodavka. Kad mi je predvečer   na 1. April poslao poruku, nisam ni na tren pomislila da se radi o šali. Ima smisla, Uskrs je za 3 dana, sve je super, djeca zdrava, pa naravno da ne može to tako. Moj život mora biti kompliciran. Cijeli blog...

Dan je bio uzbudljiv i stresan. Na samom početku mi je bilo jasno da neću pobijediti u kategoriji Full Fashion. Bilo je oko 40 natjecatelja, neki od njih su uložili mjesece i godine u pripreme, skupocjena odjeća, modeli našminkani. Čak su im šminkali potiljak, sjenilima za oči iscrtavali prijelaze na kosi. Obrijali obrve, izbrijavali križeve na glavi.Ma svega se tu moglo vidjeti. Osobno nisam uložila u tu kategoriju vrijeme niti novac, jer sam bila svjesna da ne znam ukus sudaca te sam pretpostavila da im se sviđa engleska moda, koja meni baš i nije napeta. Cijeli blog ovdje...

Ljudi su moja inspiracija. To može biti poprilično bolno, jer im ponekad moja bujna mašta pridoda nadljudske moći, te mnoge kvalitete i osobine koje nemaju. A ponekad me prekrasno iznenade kad se najmanje nadam. Navesti ću neke od prekrasnih malih i velikih stvari koje sam doživjela u Irskoj. Neke od njih zbog nesebičnosti, neke zbog iznimne dobrote, a neke su mi jednostavno cool i inspirativne. Pocitaj cijeli blog...

Da. Sad shvaćam, promijenila sam se. Ne vodim borbe s vjetrenjačama iz dana u dan. Živim život dostojanstveno, u društvu koje shvaća da žena ima pravo obući što god želi, ponašati se kako želi i to nikome ne daje za pravo da je uznemirava kada ona jasno pokazuje da nije zainteresirana. Uvijek sam morala prešutjeti sve što sam imala za reći natrag, jer sam profesionalac i nikada u životu na radnom mjestu nisam bila dio ni najmanjeg konflikta. Kad me sa 16 godina u prepunom salonu pedesetogodišnjak pozvao da s njime idem u Milano proslaviti Novu godinu, dobio je odgovor uz smiješak... blog u nastavku

Uvijek sam maštala o odlasku u neku stranu zemlju, još sa 17 godina, ali nisam htjela ići sama. Bojala sam se. Tog nekog nepoznatog grada, tamo će me sigurno netko silovati, oteti, neću moći nikome vjerovati. Tko zna što me tamo čeka. Smiješno mi je sada, naravno, ali činjenica je da tada vjerojatno ni sam ni bila spremna na odlazak, previše sam bila razmažena. Trebale su godine i godine ružnih i lijepih događaja , da sazrijem. Procitaj cijeli blog...